Kritički osvrti
"U brojnim pričama Tanje Radović postoje potentni nukleusi za pisanje drama o dubini ljudske patnje, ljudskim nesigurnostima i nesavršenostima i potrebi čovjeka za komunikacijom (...) Ona je prije svega konstruktor, maštoviti arhtekt svojih proznih zapisa u kojima uvijek postoji i određena količina nadrealnoga i krajnje neizvjesnoga, svojevrstan otklon u neizrecivo i nepostojeće. (...) Među najbolje priče ove zbirke svakako bih uvrstio neizmjerno toplu i prisnu priču Ivica i Marica, ali i robusnu priču Doktor Koromandel koja svojim odmakom od stvarnosti svjedoči o stvarnom potencijalu Tanje Radović kao autorice kratkih priča u kojima suvereno caruje i poetika magičnog realizma."
Denis Derk: Osporavanje kiše : U traganju za smislom života s duhovitošću i ironijom, Večernji list, Obzor, Knjiga na stolu, 3.2.2021.
„Drugi roman uspješne prozaistice, dramske spisateljice i redateljice Tanje Radović, intrigantno naslovljen Rent-a-talent (2018.), rijedak je primjer narativa koji u recentnu hrvatsku prozu unosi toliko potreban duh nekonvencionalnoga humornog promišljanja o našoj svakodnevici i to u rasponu od dramskog poigravanja smijehom kroz suze do žestoke farsičnosti s prizvukom apsurda i groteske.(…) Autorica je tu intrigantnu ideju upisala u tekst promišljeno i nenapadno, kako bi si osigurala slobodan prostor usredotočiti se na umalo dramsku prezentaciju događajnosti i na literarno uvjerljivo, umalo kazališno utjelovljenje romanesknih likova, dakle, na dramski prosede koji joj tako i tako izrazito 'leži'“.
Dunja Detoni Dujmić: Roman za gledatelje u: Republika, broj 1-2/2019., str.160-162 (Zagreb, Društvo hrvatskih književnika, 2019.)
Iako je roman vrlo čitak, ima više dimenzija i registara, pa čitatelju nudi i ponešto literarno utemeljenih zagonetki (…) treba reći da je u Pitanju Nade Tanje Radović hrvatska literatura dobila duhovito napisano i kritički intonirano djelo koje se zapravo bavi sociološki (a onda i politički) iznimno važnim pitanjem brakova bez djece. (…) O tom osjetljivom pitanju zapadne civilizacije piše Tanja Radović koja je kraj romana ispunila himničkom poetskom posvetom Stvoritelju što je postupak koji se barem u hrvatskoj suvremenoj literaturi i ne dešava tako često.
Denis Derk: Duhovit i kritički intoniran roman o brakovima bez djece, Večernji list, Obzor, 11. 7. 2015.
„Kazališni tekstovi Tanje Radović u korpusu suvremene hrvatske dramske književnosti zauzimaju osebujno žanrovsko mjesto. Vezani uz 'miteme urbane, visokotehnološki razvijene stvarnosti' i 'fascinacij[e] umjetnim svjetovima računalne tehnologije', oni inauguriraju novu vrstu dramskog žanra, dosad podvedenu pod termine 'techno drame' i 'cyberpunka'.“
Danijela Weber-Kapusta: Tanja Radović: Iznajmljivanje vremena (1995.). u: Dijalektika identiteta : hrvatsko i njemačko dramsko pismo između postsocijalizma i multikulturalizma (Zagreb, Leykam international, 2014.)
Tanja Radović je od samog početka dramskog stvaralaštva pokazala da djeluje u određenoj stilskoj konzistentnosti, ali i da je tu konzistentnost teško definirati. Osim lakoće kreiranja dijaloga koji prirodno klizi, stvaranja likova koji su nam bliski i prepoznatljivi te fine ironije i duhovitosti - svaka njezina drama posjeduje osnovni osjećaj „pomaknutosti“, poigravanja između teatra apsurda i nadrealnog, između virtualne stvarnosti i fantazije, ali uvijek s realnom osnovicom i čitateljevim prepoznavanjem tog svijeta kao vlastitog.
Sanja Nikčević: Tanja Radović ili kako je Multimarketing osvojio naše snove u: Između dviju domovina :zbornik Milorada Nikčevića : povodom sedamdesetgodišnjce života i četrdesetpetogodišnjice znanstvenog rada / priredili Milica Lukić i Jakov Sabljić ( Osijek : Filozofski fakultet Sveučilišta J. J. Strossmayera : Crnogorsko kulturno društvo "Montenegro-Montenegrina" : Hrvatsko-crnogorsko društvo prijateljstva Croatica-Montenegrina ; Podgorica : Institut za crnogorski jezik i književnost, 2011.)
„Stoga drame Tanje Radović... zapravo funkcioniraju kao snažna satira, alegorija su medijatizirane ljudske prirode. Zrcaleći u sebi realnost raspršenog kompjuterskog vremena u elektronskom prostoru, u potpunosti se oslanjaju na tehnologiju kojom su u isto vrijeme i fascinirane, ali i istinski preplašene i zgrožene. Izražavaju one snažnu tjeskobu, panično vibriranje između iskonsko ljudskog (asociranog s osjećajima, erosom, ljubavlju, pogreškama, nadama) i strojnog elementa (vezanog uz želje za drugačijim životom, bijegom, zdravljem, tjelesnom nepovredljivošću) i u konačnici su duboko konzervativne i antitehnologijske, nepopustljivo kritički nastrojene prema snažnoj eroziji ljudskog u suvremenom, dehumaniziranom i otupjelom svijetu sveopće mehanizacije i izoliranosti.“
Adriana Car-Mihec, Mediji kao dramski izazov. Dani hvarskog kazališta, Prešućeno, zabranjeno, izazovno u hrvatskoj književnosti i kazalištu (Zagreb – Split, 2007, str. 489-517)
„ Jer, dojam da je riječ o cyberpunku primarno ishodi iz samog tekstualnog predloška. ... drama Kompjutor začudni je, u kontekstu hrvatske dramske književnosti jedinstven odraz postmodernog doba u kojem nestabilni, raspršeni i višestruki subjekti tvore slagalicu „malih priča“ (Lyotard) za koje je nemoguće reći koja je zapravo (kako i primjećuje Nataša Govedić) ispravna i kojoj pripada konačna pobjeda: zabludjelim ljudima ili nadmoćnom, poludjelom stroju.“
Adriana Car-Mihec, Drama i cyberpunk (Kompjutor Tanje Radović), „Kazalište“, broj 25-26, str. 104-110, (Zagreb, Hrvatski centar ITI, 2006.)
„...te su drame otvorile vrata novim prostorima koji više neće biti vezani isključivo uz prošlost,... već upravo uz našu visokotehnološki razvijenu današnjicu... Sadržaj i opseg prividnih, neprestano pomaknutih, odmaknutih, željenih prostora prvih drama Tanje Radović usko je, dakle, sljubljen uz miteme urbane, visokotehnološki razvijene stvarnosti dosad uglavnom strane našoj dramskoj literaturi.“
Adriana Car-Mihec, Struktura prostora u ranim radovima Tanje Radović, Krležini dani u Osijeku 2005. (Zagreb <etc.>, Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU <etc.>, 2006.)
«Pomaknuta stvarnost koju pronalazimo u djelima Tanje Radović...ima svoje razloge u tehnologiji, literaturi ili jednostavno – prirodi vremena... Vrijeme može biti uzrok pomaknutosti stvarnosti likova jer u dramama Tanje Radović vrijeme funkcionira prema teoriji gubitka... Relativnost naše stvarnosti ili njezin potpuni nestanak osim prostora u kojem se trenutno likovi nalaze...temelji se na nezadovoljstvu likova tom istom stvarnosti, stvarnim životom koji bi likovi trebali živjeti.... I upravo je samoća ključ problema likova Tanje Radović – samoća je ono što pomiče stvarnost likova jer su svi oni u potrazi za mjestom koje je život i koje je ljudsko postojanje, a zapravo nitko ne zna gdje je to. Pa se onda traže različiti nadomjesci koji se na kraju svi razotkriju kao lažni (ili opasni)...No, svi su ti bjegovi uzaludni jer prostor koji likovi traže je u njima samima i tamo bi ga trebalo tražiti. A taj prostor koji likovi teško pronalaze je prostor ljubavi...nemogućnost ostvarivanja ljubavi u likovima kao katarze koja će pomoći da se prijeđe preko svih strahova, dovodi do nemogućnosti komunikacije, koja dovodi do samoće, a ona do bijega iz realnosti ili pomaknutosti realnosti. I tako junaci u prostoru klaustrofobičnog svijeta pokušavaju pronaći slobodu koja je zapravo u njima samima.»
Sanja Nikčević, Pomaknuta stvarnost, «Kazalište», broj 7-8, str. 218-221, (Zagreb, AGM, 2001.)
«Uzbudljiva je autoričina težnja za prožimanjem raznih sudbina i njihovim spajanjem u gotovo metafizičke okolnosti što simboliziraju razne nastranosti našega vremena. Tanja Radović služi se govorom koji prividno respektira neke životne razloge i simulira emocije, a zapravo prodire u strahote moderne robotizacije u kojoj se čovjek postupno pretvara u stroj s kompjutoriziranim navikama. Obiteljski život, brak, ljubav, prijateljstvo i ostali međuodnosi izloženi su nekim nemilosrdnim vanjskim činiocima i modelima što neprestano prijete i određuju sudbine.»
Anatolij Kudrjavcev, Teret ambalaže, Slobodna Dalmacija, 26.04.2001.
«I kao što se naša zbilja danas kontrolira kompjutorskim sustavima, tako su i naši životi, poručuje u svojoj drami Tanja Radović, kontrolirani nekim izvanjskim silama, te se odvijaju po nama nedokučivoj logici, odnosno po «božanskoj prirodi stvari». Banalne situacije kroz koje prolazimo, u luku od rođenja do smrti, u dramskom predlošku «Iznajmljivanje vremena / Time Sharing 3.0» prikazane su kroz mehanizam istoga, u neraskidivoj vezi prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, u vječitom ponavljanju.»
Dubravka Vrgoč, Zamke virtualne stvarnosti, Vjesnik, 26.04.2001.
«Tekst («Iznajmljivanje vremena») je pisan na tragu egzistencijalističkog propitivanja života, smrti i smisla, vrlo blizak Sartreovoj drami «Iza zatvorenih vrata», u kojoj se također iz realističkih dijaloga postupno rastvara nadrealni, simbolički svijet i idejna struktura drame. Novi element u Radovićeve jest svijet kompjutorske tehnologije, nezaobilazna sastavnica današnjeg vremena.»
Tajana Gašparović, Virtualna zbilja, Vijenac, 22.02.2001.
«Ono što se provlači kroz većinu ovih zanimljivih drama je svijet računala, svijet virtualne stvarnosti... Vrlo je zanimljiva drama «Zarobljeni u crtežu» o prožimanju svijeta teatra s metodama psihoterapije... Dijalozi u ovim daramama su kratki, jednostavni, počesto dani u jeziku naše svakodnevice...što je u funkciji njihovih sadržaja. Radnja u njima je dinamična... Atraktivne za kazališna uprizorenja drame Tanje Radović svojom kakvoćom svakako su zanimljive i potencijalnim čitateljima ove knjige.»
Žarko Milenić, Svijet virtualne stvarnosti, Vjesnik, 2.01.2002.
«Noćna gušterica» vrlo je dobar i promišljen odabir tekstualnog predloška... «Noćna gušterica» kao predstava nastaje iz žive kreativnosti i snažne potrebe da kaže sobom neke univerzalne značajke ljudskog i umjetničkog života, posebice života žene slikarice u zreloj dobi.»
Ljubica Ostojić, Život i gluma neoviti šutnjom, Oslobođenje, BIH, 4.i 5.12.2002.
«Međunarodna dramska kolonija Hrvatskog centra ITI-UNESCO, koja se pod naslovom «Od teksta do predstave» održavala od 9. do 17. srpnja u Motovunu, završila je javnim čitanjem, dakle, ne gotovom predstavom nego završnom slikom dijela procesa njena nastajanja...u idiličnom okružju parka motovunskog Hotela izvedena je «Gušterica». Ponovno jedna priča o izolaciji, ovog puta ljudskih duša koje se batrgaju u zadanim sudbinskim okvirima, predstavila je mogući ishod odnosa slikarice na pragu srednjih godina i mladića, modela, s ambicijama pisca... Scena «presvlačenja» jedan je od najsuptilnijih intimnih prizora viđenih na blizinu u mom iskustvu praćenja komornog teatra i, kao i čitava jednočinka, odisala je mirisom žene.»
Svjetlana Hribar, Provjera novih dramskih tekstova, Novi list, 18.07.2001.
«Predstava «Iznajmljivanje vremena» Tanje Radović u izvedbi Studentskoga kazališta «Ivan Goran Kovačić» iz Zagreba proglašena je najboljom predstavom 39. festivala hrvatskih kazališnih amatera...Riječ je o predstavi moćnoga konteksta koji je došao do izražaja u svakom prizoru. Uz to, to je najsustavnija izvedba...prevladava sve granice vremena i prostora...» «...Studentsko kazalište «Ivan Goran Kovačić» s «Iznajmljivanjem vremena» Tanje Radović antidramski impresivno prodrlo u začarani prostor slutnja, preuzevši obrazinu moderne misaonosti.»
Anatolij Kudrjavcev, Najbolji goranovci, Slobodna Dalmacija, 1.06.1999.
«Budući da je oseka drama koje ženama daju pravu prigodu za scenski izazov i kako je malo dramatičara koji se bave čudom svakodnevice, možemo se samo ponadati da će Tanja Radović i dalje svojim pisanjem razotkrivati tajnoviti svijet ljudske duše i duha te odnose među ljudima koji nerijetko, kako nas upozorava autorica, pod krinkom slatkaste konvencionalnosti kriju krvav i brutalan svijet borbe za moć.»
Želimir Ciglar, Tko spava uza me, Večernji list, 18.03.1996.
«Studentsko kazalište «Ivan Goran Kovačić» izvelo je...svojevrsnu joneskovsko-gombrovičevsku igru «Mačja glava» Tanje Radović, koja je i glumica u predstavi... Predstava odlično režirana, u rafiniranim nijansama glumljena...primjer potpune autorske koherentnosti u kojoj se od prve sekunde točno zna što se hoće u predstavi o, s povremeno crnohumornim aspektima, bračnim stereotipima.»
Željko Valentić, Kontinuitet scenskog istraživanja, Večernji list, 25.10.1996.
«Riječ je o izuzetno duhovitom, pomno osmišljenom i svrhovito dotjeranom djelu («Kompjutor») autorice koja je i lani svoje umijeće pisanja, glume i režije pokazala također u sklopu autorskog projekta nastalog u okviru Studentskoga kazališta Ivana Gorana Kovačića... Dramski tekst zaoštrenih dijaloga, grotesknih situacija Tanja Radović je odigrala povišeno i s brehtovskim odmakom, istovremeno glumačkim sredstvima hrabro ironizirajući i sebe i situaciju i samu igru moći.»
Želimir Ciglar, Trenutak kolapsa, 20.05.1997.
«Komad Tanje Radović («Kompjutor»), na jedinstveni način u Hrvatskoj (a možda i šire) progovara o suvremenim paranojama ljudi prema računalima... Studentsko kazalište «Ivan Goran Kovačić» vraća nam vjeru u eksperimentalnost i vitalnost kazališne umjetnosti, osobito kompatibilne s virtualnom scenografijom.»
Nataša Govedić, Osvetnici Kasparova, Vijenac, 5.06.1997.
«Ta drama («Iznajmljivanje vremena») se duhovito poigrava s «time sharingom», u fantastičnoj, često i grotesknoj projekciji otuđene budućnosti. Više od te dramske konstrukcije imponiraju lucidna zapažanja otuđenosti unutar suvremene obitelji.»
Dalibor Foretić, Strah od maske, Novi list, 3.06.1999.
«Kontinuitet relevantnoga autorstva zamjetan je i u Studentskom kazalištu Ivan Goran Kovačić iz Zagreba, u kojem je Tanja Radović godinama propitivala masovne fenomene globalnoga sela s mnogo duha, stila i fine ironije.»
Ranka Mesarić, Paralelni svijet amaterske izvrsnosti, Zarez, 21.06.2001.
«U svim predstavama Tanja Radović sudjeluje i kao glumica i kao suredateljica. Zanimljivo je da jedan njezin izraz ne sputava drugi nego se nadopunjuju i prožimaju. U predstavi «Iznajmljivanje vremena» promišlja se kategoriju vremena. Budući da je vrijeme fiktivna kategorija, ona hrabro jednu fikciju postavlja u drugu – kazališnu. S lakoćom se odvija radnja antidrame. Duhoviti obrati, stilizirana gluma te dosljedno provedena redateljska zamisao s učestalim ponavljanjima/naglašavanjem situacija posebnost su dramskog rukopisa Tanje Radović. Njezin dramski rukopis zapaža važne odrednice (nekomunikativnost, izoliranost, usamljenost, bešćutnost, uznemirenost) današnjeg vremena i čovjeka u njemu.»
Zdenka Đerđ, Autorski pristupi, Hrvatsko slovo, 25.06.1999.
«Tanja Radović je sa svojom trećom dramom praizvedenom na SKAZ-u... «Iznajmljivanje vremena» jasno uporište alternativnoga kazališta kojemu je jezik izražajno sredstvo. Njezine drame s lakoćom se čitaju i slušaju (sve su izvedene i kao radio-drame u programima Hrvatskog radija), a kazališne izvedbe njezinih drama Studentskog kazališta «Ivan Goran Kovačić» posebni su doživljaj. «
Zdenka Đerđ, Mi nećemo biti ovce, Hrvatsko slovo, 3.09.1999.
«Studentsko kazalište Ivan Goran Kovačić iz Zagreba u režiji autorice Tanje Radović, koja je nastupila i kao glumica u ulozi voditeljice jedne psihoterapeutske dramske skupine, izvelo je višeznačnu, inteligentnom ironijom nenametljivo protkanu predstavu o suvremenim neurozama i tragikomičnoj nemoći medicine i psihologije u odnosu prema njima.»
Marija Grgičević, Amaterizam stanuje na jugu i na sjeveru, Hrvatsko slovo, 2.06.2000.
«Studentsko kazalište «Ivan Goran Kovačić» (Zagreb) izvelo je tekst Zarobljeni u crtežu Tanje Radović čije je polazište grupna terapija koja je inducirana traumatskim ispovijestima. Tehnikom teatra (psihodrame) u teatru, fikcionalnom prikazbom psihotičnih stanja likova kojima podastiru vlastite životne scene i moguće scenarije postignuto je ostvarivanje teatra i kao psihološke pomoći. Riječ je o terapiji organiziranoj glumom na temelju životnih predložaka gdje se terapeut pojavljuje kao redatelj života.»
Suzana Marjanić, Teatarski krug kredom, Zarez, 1.02.2001.